Zimske Radosti
Neću lagat, radujen se snigu ka dite
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Velju, neću lagat, radujen se snigu ka dite
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Radujen se snigu ka dite
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Velju, neću lagat, radujen se snigu ka dite
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Na sam spomen snješka nešto u meni se smješka
Odma trčin po mrkvu, otiman babi metlu iz ruku
Otiman lonac sa špahera, cilu obitelj osuđujen na glad
Drobovi u polifoniji krule, vanka je debelo ispod nule
Mater viče da kako mogu bit takav smrad
Da kako mogu mislit samo na sebe
Da kako mogu bit tako neposlušan
A ja žurin sklepat snješka jer znan da ga mogu imat samo do prekosutra
Onda zovu toplotni udar, a di se onda sanjkat? čin se onda grudat?
Nosin tu građu i vičen joj po izlasku iz stana
Mama, zapanti, o ovon ću napisat pismu jednog dana
O tome kolko se ja i on razumimo ne moran ni počinjat
Ja mu pričan o svojoj zadnjoj simpatiji a on me gleda onin svojin ubotunjenin očima
Pričan mu vic za vicen, bosanci, plavuše
On se kesi iz onih ubotunjenih svojih usta ka napušen
Valjan vic za vicen & to ide satima, pucavamo od smija, da san mu i nadimak
Za potrebe udova odlomilo se dvi grančice sa susjedovih murvi, neki kažu dudova
Meni to zvuči pederski, nježno, meko
Manje bitna stvar sad kad je cili cilcati kvart pod snježnon dekon
Zabadan mu te rukice, čuju se auti, čuju se busevi
On brojat ne zna nego do 6, a i to samo u sebi
Dan-noć izgleda ka da ne zna što će od metle
Mogu bit sritan da s njin neću prolazit pubertet
Sad san svjestan da se ova dva stiha dadu skužit i drukčije
Sićan se baš svakog puta kad san sija na snig vadit dugmad iz te kutije
Zamiša te tri bile kugle, nasadija jednu na drugu
Udahnija in ono malo kratkotrajnog života
Tolko sritan mislin da san rijetko bija otad
Što je možda tužno
Možda nije
Ne znan
Ako se ne oslanjan na maštu dobivan dojam da ovo
Oko nas sve pomalo liči na bezdan
& nisan prvi ni jedini, znan i to
Čovik je nasta iz majmuna, on je nasta iz moje želje da prezimin zimu i dočekan lito
Neću lagat, radujen se snigu ka dite
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Velju, neću lagat, radujen se snigu ka dite
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Velju, neću lagat, radujen se snigu ka dite
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Radujen se snigu ka dite
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Velju, neću lagat, radujen se snigu ka dite
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Na sam spomen snješka nešto u meni se smješka
Odma trčin po mrkvu, otiman babi metlu iz ruku
Otiman lonac sa špahera, cilu obitelj osuđujen na glad
Drobovi u polifoniji krule, vanka je debelo ispod nule
Mater viče da kako mogu bit takav smrad
Da kako mogu mislit samo na sebe
Da kako mogu bit tako neposlušan
A ja žurin sklepat snješka jer znan da ga mogu imat samo do prekosutra
Onda zovu toplotni udar, a di se onda sanjkat? čin se onda grudat?
Nosin tu građu i vičen joj po izlasku iz stana
Mama, zapanti, o ovon ću napisat pismu jednog dana
O tome kolko se ja i on razumimo ne moran ni počinjat
Ja mu pričan o svojoj zadnjoj simpatiji a on me gleda onin svojin ubotunjenin očima
Pričan mu vic za vicen, bosanci, plavuše
On se kesi iz onih ubotunjenih svojih usta ka napušen
Valjan vic za vicen & to ide satima, pucavamo od smija, da san mu i nadimak
Za potrebe udova odlomilo se dvi grančice sa susjedovih murvi, neki kažu dudova
Meni to zvuči pederski, nježno, meko
Manje bitna stvar sad kad je cili cilcati kvart pod snježnon dekon
Zabadan mu te rukice, čuju se auti, čuju se busevi
On brojat ne zna nego do 6, a i to samo u sebi
Dan-noć izgleda ka da ne zna što će od metle
Mogu bit sritan da s njin neću prolazit pubertet
Sad san svjestan da se ova dva stiha dadu skužit i drukčije
Sićan se baš svakog puta kad san sija na snig vadit dugmad iz te kutije
Zamiša te tri bile kugle, nasadija jednu na drugu
Udahnija in ono malo kratkotrajnog života
Tolko sritan mislin da san rijetko bija otad
Što je možda tužno
Možda nije
Ne znan
Ako se ne oslanjan na maštu dobivan dojam da ovo
Oko nas sve pomalo liči na bezdan
& nisan prvi ni jedini, znan i to
Čovik je nasta iz majmuna, on je nasta iz moje želje da prezimin zimu i dočekan lito
Neću lagat, radujen se snigu ka dite
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Velju, neću lagat, radujen se snigu ka dite
Nema mi ništa draže nego gradit snješka i manitat
Credits
Writer(s): Lovre Petrić
Lyrics powered by www.musixmatch.com
Link
© 2024 All rights reserved. Rockol.com S.r.l. Website image policy
Rockol
- Rockol only uses images and photos made available for promotional purposes (“for press use”) by record companies, artist managements and p.r. agencies.
- Said images are used to exert a right to report and a finality of the criticism, in a degraded mode compliant to copyright laws, and exclusively inclosed in our own informative content.
- Only non-exclusive images addressed to newspaper use and, in general, copyright-free are accepted.
- Live photos are published when licensed by photographers whose copyright is quoted.
- Rockol is available to pay the right holder a fair fee should a published image’s author be unknown at the time of publishing.
Feedback
Please immediately report the presence of images possibly not compliant with the above cases so as to quickly verify an improper use: where confirmed, we would immediately proceed to their removal.